događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marica Žanetić Malenica
Tog 4. veljače 2012-e Split je osvanuo pod snijegom, jednim od onih koji se pamte u gradu nenaviklom na bjelinu.
Snijeg nije splitska zimska svakodnevica, prije iznimka koja svaki put uznemiri njegove stanovnike, potvrdi nespremnost i neorganiziranost njegovih komunalnih službi, polomi krhke kosti onima starijima i onima nespretnima. Tek djecu, sanjare i pjesnike razveseli.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Štovani štioci nisan van se odavna javi jerbo iman problema sa zdravjen i kad pišen ovi jebeni Parkinsonizam mi trese ruke pa puno falijen slova. Naslov san napisa kratak jerbo bi bili puno tega za stavit pa san se odlučija za ovako kratko a kroz dajnji tekst ču van sve spjegat.
U naše malo misto živija je jedan jako osebujan čovik. Zva se Mate Peko zvani Škaja joli Njoko a bi je vrstan pivač, zatin ribar kome je lignja bila krajica mora.…
piše: Marija Juračić
Moja susjeda, gospođa Ruža je prije nekoliko dana proslavila rođendan. Sedamdeseti. Nekako se divim ljudima koji uspiju bez većih životnih potresa dogurati do tih godina.
Moj zet smatra da starkelje ne trebaju slaviti te pozne godine. Ide mi na živce taj kult mladosti koji starcima negira pravo na veselje pa ga pitam…
(Iz knjige Divani iz Sonte)
piše: Ruža Silađev
Čak iz Tri Sekire, Rokovca, Srca Valpova, Mandinovaca, krenu svako jutro povorke ščim dojdu Došašća. Već od polak šest ujtru.
Rojtu se stari sa fenjerima, sridnjaci i dica. Kojagod mater umota dite nuzase u maramu, da se ne smrzne. Snaš Kata Pinterova vodi pismu … Na salaši kod Betlema… Posrćemo po mraku po jamavi staza i patosa do crkve. Isprid crkve kazaćedu:…
piše: Marija Juračić
Zbog ovog korona – stanja ( jer kriza je već prerasla u stanje) moj je zet počeo raditi od kuće i od tada se posve promijenio. Inače miran, nasmijan i susretljiv, postao je nervozan, otresit i mrgodan. Sve mu smeta.
Smeta mu kada ga zamolim da skoči do dućana po neku namirnicu koju sam zaboravila, pa nešto sebi u bradu mrmlja o starosti i zaboravnosti, a ja sam ipak zadovoljna što u istoj rečenici ne petlja i pojam korone.…
piše: Bosiljka Schedlich
Lucijin večernji poziv bio je pravo iznenađenje. Već godinama se nismo čule. Lucija je sredinom 1980ih iz Berlina odselila u Heidelberg. Zbog boljeg zraka, govorila je tada, kada su ljudi počeli zapažati da nam zrak postaje sve prljaviji. I da ga mi sami zagađujemo.
– Eto me sutra u Berlinu, imam neki seminar. Možemo li se vidjeti?
Glas joj je još uvijek bio zvonak i bistar kao voda u Plitvičkim jezerima, odakle je krajem 1960ih došla u Njemačku i studirala sociologiju.
Sljedeće večeri već je bila kod mene. Za čas smo se vratile u vrijeme dok je još živjela u Berlinu.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Ema je sjela na svoje mjesto s cijelim kolopletom misli i osjećaja. I dok sluša glas spikerice pulskog kolodvora, kojim najavljuje skori polazak njezina autobusa, gleda u Tinovo ozbiljno lice. Mašu još jednom jedno drugome uz smiješak koji prije sliči grimasi.
„Šteta što nisi prava“, bile su posljednje riječi koje je od njega čula prije no što je ušla u autobus za Split.…
Bȉlo mi je te davne godine kucalo
Moja baba i moja majka