događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kako je to nekad bilo/ Iz knjige “Divani iz Sonte”
piše: Ruža Silađev
Svako veče, već potli Svete Kate, ka’ se izmolimo «Anđelu čuvaru», brojimo na prste koliko put još ima spavat do karbina. Počmu karbine, pa jim kraja nema.
Skoro do Božića svaki dan idemo, jel kod dide i bake, jel kod staroga i majke, kod teta i tetaka, kod uja i ujni. Kod čika i strini na karbine. Samo, u adventu se priskoču sride, petki i subote. Onda se držala post i ni‘ se klalo.…
piše: Viktorija Banić
Sve prave priče obično počinju s „nekada davno…“, tako ću i ja.
Nekada davno jedan od značajnih i rijetkih električnih uređaja u kući bio je radio prijemnik. Da, znam, misliš – kome je još interesantan obični radio? Ma to ti je bio najposebniji radio na svijetu.
Velika četvrtasta kutija, koja je zauzimala čitavu policu nečega, sa puno velikih, četvrtastih, debelih tipki s prednje strane i dva…
piše: Nela Stipančić Radonić
Ljudi moji, što je taj život šašav!
Uvijek otkriješ nešto novo, pa ostaneš sav u čudu, kao ja kad sam shvatila da mi ovdje među ovim njemačko-tursko-kinesko-indijskim dućanima najviše fali naša tržnica.
I to Dolac sa šarenim kišobranima, golubovima i onom našom ribarnicom, na kojoj se non-stop otvaraju i zatvaraju vrata, a čim nosom samo promoliš unutra, eto te već i u Dalmaciji!…
piše: Marija Kukić
U prošlom stoljeću u Pleternici, mjestu blizu moga rodnoga sela, održavali su se svake srijede stočni sajmovi. Dolazili su tu ljudi iz okolnih mjesta i šire. Vodili na lancu ili štriku stoku, u drvenim kolima vozili odrasle svinje i praščiće, perad nosili u korpama pješačeći ili vozeći se biciklom. Milina je bila gledati to šarenilo ljudi i njihovog hodajućeg blaga.
Posebice je bilo živahno svake prve srijede u mjesecu kada se održavao mjesečni vašar. A svako godišnje doba imalo je i svoj…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Bija san cilo lito na more i moran van spjegat da san bi jako kuntentan kako sa vrimenon tako i sa ribarščinon jerbo san nalovi ribe ka nikad u moji 66 god. I došlo je vrime povratka i obilaženja pusti likari da me vižitadu i rečedu oču li brzo partit joli jeman još vrimena za potrošit.
Za sada sve gre dobro nisu me još počeli otpisivat ma moran reč da ne zaudobin dokle god jema rezervni djelov za jusko tilo more se produživat rok trajanja.…
Iz naše arhive ...objavljeno 22.05.2014.
piše: Marija Kukić
Ovi događaji zbili su se na samom početku moga radnog vijeka. Bila sam mlada, neiskusna i često nesnalažljiva u određenim trenutcima. Razredi su bili ogromni, mislim, u usporedbi s veličinom i brojem učenika današnjih odjela.
Naslijedila sam u centralnoj školi jednu stariju kolegicu, učiteljicu koja je napustila svoj četvrti razred.
Novi razred, novi đaci, novi roditelji, drugačiji pristup radu. Bio …
piše: Nela Stipančić Radonić
Poneki dani prođu tako neprimjetno kao da nisu ni prošli kraj mene, već nekih nepoznatih ljudi, koji s njima onda po cijeli dan razgovaraju, svađaju se ili samo sanjare… Dok ja šutim i promatram to sve sa strane.
Ili su možda i prošli kraj mene, ali tako brzo da ih nisam uspjela niti pozdraviti. Samo mahnuti. I promatrati njihova leđa kako žurno zamiču između drveća. Barem toliko.…
Piše: Marija Kukić
Lucien B. Smith iz Kenta u Sjevernoj Americi smatra se pionirom bodljikave žice. Njome je ograđivao svoj posjed i tako lakše i jednostavnije čuvao svoje stočno blago.
Bodljikava žica korištena je i za ograđivanje prostora američkih Indijanaca, zatvaranje ljudi u ratu za neovisnost Kube. Bila je nezamjenjiv „suvenir“ i u 2. burskom ratu u Južnoj Africi (1899 – 1902). U 1.svjetskom ratu okruživala je rovove vojnika, a sigurno je najstrašniju ulogu odigrala u 2. svjetskom ratu kada su žičane električne ograde okruživale koncentracijske logore.
Danas postoje žice s mnogostrukom namjenom. Žica može poslužiti kao ograda, kao mreža protiv insekata …Postoje bodljikave žice, lanci i lančići, opruge, lokoti, žice na glazbalima…E, o ovim žicama moglo bi se mnogo toga lijepoga napisati!…
Bečka škola, francuski ključ i balkanski mentalitet
Piše: Jadranka Haznadarević
Trudila sam se učiti njemački, tek toliko da mogu raditi kao njegovateljica.
Čim sam dobila posao, velim, hvala ti Bože sad ću ja naučit iz prve ruke, praksa je zakon …
I onda dobijem frau Anni Schrey … 86. godišnju bakicu, potpuno dementna.
Ne razumije ni ona sama što priča, ni što radi, a kamo li ja.…