događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
U jednim lokalnim novinama čitam kako autor jednog članka hvali izgradnju jedne stambene zgrade i kako, vrlo sugestivno, biranim riječima, njezin položaj između dvije prometne ceste, proglašava prednošću.
Kažem to zetu, a on odgovara da autor laprda i odmah me pita – kada se mislim cijepiti?…
Iz knjige “Stipine priče i pjesme” tiskane 2007. godine, koju je priredio sin autora priča, naš suradnik Filip Ćorlukić a kojoj na početku stoji ovaj tekst: “Objavljivanje ove spomen-knjige omogućili su Hrvati Bos. Posavine / u znak sjećanja na Stjepana Stipu Ćorlukića, stradalnika i neznanog, a izrazito nadarenog pripovjedača i pjesnika.”
Predgovor: Sinovi Filip i Anto Ćorlukić
Majka Kata je i tu večer davne 1954. godine grabljama s tavana skidala sjeno da nahrani našu kravicu. Odjednom je pred nju pala nekakva mala pohabana školska bilježnica, iz koje je ispalo nekoliko ispisanih papira. Ukočila se od straha. Kako i ne bi kad su pripadnici Ozne prije samo dana tu pronašli našeg oca, koji se pred njima skrivao preko devet godina. Odnijeli su sve knjige i papire koje su pronašli, a i mnoge predmete iz kuće. Budući da nije znala čitati, nije znala što piše u bilježnici. Onako u strahu htjela ju je baciti u vatru, ali se predomislila i odlučila je sakriti da bi mogla nama pokazati.
Kad smo pročitali, bili smo zaista iznenađeni sadržajem. Čak je i nama koji smo ga dobro poznavali bilo teško shvatiti od kuda je crpio toliku snagu, da u najtežim uvjetima, strahu i svim mogućim psihičkim…
Iz naše arhive/ objavljeno 15.03.2011.
.
piše: Sonja Breljak
Berlin/Svako jutro hitam ulicama ovog velikoga grada …onda podzemnim gradskim prijevozom, U6 pa U9 …do državne službe koja se bavi prvim prijemom i smještajem onih koji, prema pozitivnim njemačkim propisima, imaju pravo podnijeti zahtjev za političkim azilom u Njemačkoj.
Po pravdi je da sam tu među ovim ljudima. Mislim, ovim ljudima s obje strane “barikade”, točnije rečeno …pulta službe za prijem.…
Iz naše arhive/ objavljeno 26.11.2010.
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Ah ljudi moji, u šta upadoh?! Rekoše mi… pa tako… ponekad bude tu posla… povremeno… znaš… kad već trebaš… prihvati… ništa često ni previše. A meni treba… pa tako i prihvatih.
I ne izrekoh još pristanak kako treba, upoznah tek kratko kolege …Evo, tu vam je „cijeli svijet“, veli šefica male prevodilačke trupe… kad odjednom nasta prava invazija „publike“… tako se kaže u poslovnom žargonu.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Proba je upravo završila tog četvrtka krajem prosinca 2017.-e. Prva sam se ustala, stala ispred i pogledom prelazila preko njihovih lica. Jedni su mi se smješkali, drugi me upitno gledali vjerojatno misleći kako ću reći nešto o plaćanju članarine, treći su spremali stvari i nisu gledali u mene:
„Htjela bih da od mene čujete ono što se već neko vrijeme šuška, a to je da sam odlučila napustiti zbor i prestati pjevati. …
piše: Marija Juračić
Nakon što je zbog korone moj unuk proveo dva tjedna izoliran u svojoj sobi, željan bilo kakvog društva, pa tako i moga, ne mrda iz dnevnog boravka pa na našoj dalekovidnici gleda sve ono što ja gledam.
Već na kraju prvog dana našeg ponovnog druženja pita me tko su ona dva tipa koja stalno gledam, a koji se međusobno nazivaju zlim, prljavim, divljim…
piše: Bosiljka Schedlich
Nakon godinu dana rada u Prelu kod Lucije Julijana van Dorp pozvala je inicijatore Prela na večeru. Došli smo Lucija, Srđ, Hartmut i ja. Postavljeni stol bio je umjetnički kolaž egzotičnih boja, oblika i mirisa, obasjan blagim svjetlom brojnih voštanica. Hvali i užitku, šalama i pričama nije bilo kraja.
Svijeće su bile skoro dogorjele, kad smo se premjestili u udobne fotelje i tu iz krhkih porculanskih šalica ispijali kavu uz slatko od dunja.
– Da, da, dobro je, po bakinom je receptu. Ali ne može se ništa usporediti s kolačima, koje mi žene donose u savjetovalište. Njihove tufahije, savijače, hurmašice, pite……
Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2017.
U sjećanje i spomen na zarobljene, nestale, ubijene, preminule i preživjele Hrvate iz bugojanskog logora Stadion i njihove obitelji.
piše: Dragica Šimić
Danas sam tako umorna. Rado bih ostala kod kuće. Osjećam se iscrpljeno, bez atoma snage u sebi.
Svaki dan jurnjava, potraga za hranom, čekanje u redu pred Caritasom, kuhanje sa oskudnim namirnicama, čekanje pred logorom smrti.
Od stražara dobijam informaciju da moj suprug više nije tu.
– Znate li gdje je, pitam oboružana nadom da je živ ali vrlo dobro…
piše: Marica Žanetić Malenica
U sobi hotela u malom naselju na otoku Korčuli bilo je tog vrelog kolovoškog dana izuzetno sparno. Dok smo se odmarali nakon obilata ručka onako u polusnu nisam ni primijetila crvenilo na tvojemu licu. Prenula sam se tek kada sam čula ubrzano disanje. Znala sam da je to poziv na uzbunu.
Ustali smo, žurno se obukli i krenuli prema susjednom većem mjestu gdje je bila ambulanta hitne pomoći.…