piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Premda smo bili svjesni da oko nas već dvije i pol godine traje rat, pa i pored različitih ograničenja, posebno u snabdijevanju; u Tuzli je sve do narednih događaja, vladala pretežno mirnodobska atmosfera. Međutim, rat sa svim svojim nevoljama i strahovima stigao je je konačno i u naš grad.
Tuzlom kruže različite neprovjerene vijesti. Priča se da je snažnim partizanskim snagama napadnut Travnik, pa je domobranska pukovnija otišla u pomoć Travniku, a grad je ostao praktično bez…
Pamtim samo sretne dane…
U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.
Neposredno prije završetka školske godine posjetio nas je prof. Demer. Mi smo uvijek imali dobre rakije iz našeg šljivika u Vrhovima, a volio je popiti pa nas je češće posjećivao. Ovaj puta se odmah nakon pozdrava – Hvaljen Isus, obrato meni: “Filipe čestitam”, uhvatio me je za rame i poveo prema stolu, a nakon što je majka donijela rakuju, on je nastavio pričati.
Nekoliko tjedana prije završetka nastave moj je desetogodišnji unuk posve prošvikao. Nije mi jasno, je li malac puknuo od stalnog učenja, ili je genijalac shvatio kako društvo funkcionira.
Lipo ti je rano uraniti
NDH je bila podijeljena na velike župe, a Tuzla je bile sjedište Velike župe Usora i Soli. Ne sjećam se tko je zamijenio smijenjenog Velikog župana, a za Dožupana je postavljen dr. Feliks Nađelski, zagrebački pravnik, predsjednik Ustaške mladeži NDH, ali od prije predsjedik Velikog križarskog bratstva, kojega je na toj dužnosti u Zagrebu zamijenio dr. Lav Znidarčić.
Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno , shrvani vihorom vremena, umirali pupoljci ruža.