događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Bilo je to davno, no u mom sjećanju sve do danas živi izreka koja glasi; Najesti se ludih gljiva! To se obično kaže za osobu kojoj nisu baš sve „ daske na broju.“
Naše požeške gore bogate su gljivama, ali i drugim šumskim delicijama.
Gljiva ima svakojakih i svih vrsta; jestivih i otrovnih, zdravih i ucrvanih, svih boja, oblika i veličina, u svim godišnjim dobima, od proljeća do kasne jeseni.…
tekst i foto: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na Jelačićevu trgu se svako večer prikazivao filmski žurnal s najnovijim vijestima. Projektor je bio postavljen u zgradi hotela Dubrovnik, a veliko platno na zgradi na suprotnoj strani trga.
Par dana ranije objavljena je vijest da je Hitler mrtav. Gotovo! Što dalje slijedi?!
No, već sutradan su osvanuli plakati da se u cilju očuvanja od razaranja grad neće braniti.…
piše: Marija Kukić
Što je amnezija? U Anićevom i Goldsteinovom Rječniku stranih riječi riječ amnezija objašnjava se ovako:
Amnezija je gubljenje ili slabljenje sjećanja ili djelomično zaboravljanje nekih događaja ili ličnosti.
Razg: zaboravljivost
A mi, Hrvati, narod smo koji prema riječima našeg premijera, patimo od kolektivne amnezije.…
piše: Dragica Šimić
Nikad nisam vjerovala u bacanje čini. I prije rata često se govorilo o toj temi. Slušala sam te priče ponekad sa zebnjom, ponekad s radoznalošću.
Bosna je to, pomislila bih ponekad ironično, možda je u njoj sve moguće. Toliko konfesija, toliko nacija, toliko različitosti što su u sebi stoljećima skrivale mračne tajne i nepomirljivosti koje su sada iznenada izrigale iz utrobe ružne zvijeri zvane rat.…
piše: Marija Juračić
Skuhala sam pekmez. Fin, ukusan, za prste polizati. I sada pekmeza nema. Nemamo mačku da bih nju mogla okriviti.
Pitam zeta, zna li on nešto o tajni nestalog pekmeza. Gleda me nevino i kaže da pojma nema. Sumnju baca na unuka, a ja vidim kako se još oblizuje, baš kao mačak koji je upravo progutao kanarinca. Okrivljujem ga bez pardona, a on, bezobrazno se cereći, predlaže da osnujem povjerenstvo koje će utvrditi tko je imao prste u pekmezu.…
tekst i foto: Filip Ćorlukić...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
I dalje smo nastavili putovati ujutro i uvečer. Što smo jeli i gdje smo spavali ne sjećam se. Osim onog spavanja u štaglju u Dubočcu, ne sjećam se da smo igdje spavali u bilo kakvoj zgradi.
Od posjeta nekim kućama, sjećam se jedino da smo bili u nekoj zgradi u Kutini i tamo sam prvi puta vidio štrednjak u koje mu je bila instalirana plinska instalacija od vodovodnih cijevi, a na kraju je bilo suženje iz kojega je siktao plavi plamen.…
piše: Ruža Silađev
Postavljam trpezu. Već je sve pripremljeno samo još donosim pečenu piletinu koja je danas na redu. Na tanjuru se smiješe rumeni bataci, karabataci i krilca zadivljujućih veličina sa rumenom, hrskavom kožicom.
Danas se i u seoskim domaćinstvima za tili čas uzgoje pilići zahvaljujući raznim potrebnim dodacima za hranu kao i lijekovima ukoliko se dogodi nešto nepredvidivo.…
Priča “Krajem ljeta” konkurira za književnu nagradu “Zvona i nari”
piše: Marija Juračić
Luka se ne sjeća dana kada je odlučio ostati na otoku. Ustvari, ni sada nije siguran je li se radilo o svjesnoj odluci ili su ga povukle okolnosti. Zna samo da se to dogodilo krajem onog ljeta u kojem ga je Maja ostavila.
Ljeto je godišnje doba u kojem ti se sve čini jednostavnim i bezbrižnim. Čini ti se da bi mogao živjeti na otvorenom, danonoćno se prepuštati moru i sanjarenju, živjeti u trenutku, ne misliti na sutra.…
piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Zahvaljujući snalažljivosti jednog hercegovačkg željezničara, tatinog poznanika, pred večer smo se uspjeli ukrcati na čamac i prebaciti na drugu starnu Save. Budući da kolica nisu mogla stati na čamac morali smo ih ostaviti, a stvari smo uspjeli utovariti. Spavali smo u na sijenu u velikom štaglju.
Taj nam je očev prijatelj tada mnogo pomogao, a toga sam se sjetio tek kada sam pišući ovo pokušavao povezati sva…
piše: Dragica Šimić
Snijeg je te zime napadao rano, kao da je htio svojom bjelinom sakriti zgarišta, porušeni grad, žrvte zavijene u crno, uginula tijela životinja pokraj puta što su još za života izgubila svoje vlasnike u velikom zbjegu izranjavanih, napaćenih ljudskih života.
I zatrpao je sve, nemilosrdno okivajući ledom i novim pahuljama rijetke i ogoljele grane. Zavijao je ponekad, na izgled bijesno povijajući tek gole drvorede kestenja što su izgledali kao jedini živi stvorovi što se otimlju i bore s hladnom prirodom.…