Mirko Popović
Neki vrh moga nerva pita kako ne pitati koliko godi crnoputoj moja otisnuta šetnja po toplini njena vrata, ili možda se, izgubljen u njenom pogledu, ne snalazim oštreći pri tom i vrh olovke u mislima i u beskraju pa nesuvislo izgovaram opravdanost pogrešnih, nehtijućih, ili promašenih, a možda izazvanih poteza. I olovke, i ruke, i kista, i očiju.
Želio bih napisati rečenicu s konstatacijom da je, nesputan sirovim entitetom, izgovaram tijelom… držeći olovku na pozicijama s kojih …