Mirko Popović Negdje iza nečeg
Tutnji grad.
Ti iza purpura davnog
Krajičkom oka još bilježiš:
Pogledat ću onaj izlog,
Potom
Okrenuti se niz ulicu
Za glasom koji je šapnuo…
Mirko Popović
Nije dalek proplanak, ni put
Nije dug, samo treba rasporediti riječi
Po šumskim raskrižjima
Izlomljen kruh, mlijeko u kadru bjeline
Proliti po tvom tijelu što sada
Tamo daleko traga za oduškom
Između dva čina ekstazom obnevidjela
Mirko Popović Mi koji smo u znoju lica
Čekali vrijeme zlatnih kašika
U kosama već nosimo srebrne perle
Ušutkane jer se i dašak vjetra
Ugnijezdio u obmanama
Nama koji smo čekali obećano vrijeme
Na vrata već kucaju krupne oči…
Mirko Popović U satima koji su prolazili
Vrijeme je odbrojavalo nečujne korake
Glasno zvao ga je predah
Gledao sam kako se daleki
Bijeli oblak smirio nad njegovim čelom
I u borama mu umor splasnuo
.
U satima koji su prolazili
Slušao sam kako u očevom damaru…
Mirko Popović Ti žudiš u ovom trenu:
Kamo bi tvoji puti
Dok zrcali se jutro i lijeno se
Bûde vali
Raskrili ruke, nek sama
Isplovi barka. Zaludno je
Bez njena plama vjerovati
Vrludanju u rasute dane
Sama će isploviti barka…
Mirko Popović
kad su nestali nesazrelî
što u „naučne svrhe“ dešifriraše
presušena korita njenih pruženih ruku
za pravednošću
kad su raskrižja uma
pokupila one koji tobožnje milosrđe
nadnosiše nad njeno patničko lice
i godine tragovima samoće preorane…
Mirko Popović što god si učila i što god sam
umišljao, sestro, nismo li
tek priučeni. od krhkosti naše
sve je stamenije. čuješ li
nešto u nama za riječima čezne
kao da je kroz nas protrčao život
a vode, noćas vode grme
strašnom govorljivošću…
Spavaš
Negdje iza nečeg
Samo na nasmijanim pločnicima
Mi koji smo u znoju lica
U satima koji su prolazili
Ti žudiš u ovom trenu:
što god si učila i što god sam
još samo vjetar navrati