piše: Viktorija Banić
Ništa osim šume. Zelenih, gustih krošnji, pitomog mirisa omalenih proplanaka i teškog uzdaha umorne zemlje koju čuje samo onaj tko s nje potječe. Samo to. Vinku je bilo dovoljno, uz čudan osjećaj topline koja nekud odlazi odnoseći potmulu bol iz polomljenih kostiju. Zadnji put.
A nije uvijek bilo ovako. Bio je i on jednom mlad, puno mlađi od sadašnjih domalo sedamdeset. Sedamdeset… Kako to sada beskonačno zvuči.…