događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marica Žanetić Malenica
„Dobar dan, molim vas možete li nam reći gdje je škola?“, pitanje upućujem trima gospođama koje su zauzele čvrste pozicije na pločniku duge i široke ceste omanjeg mjesta u Hrvatskom Zagorju, i živo razgovaraju gestikulirajući rukama.
„Tu je srednja, a koja vam treba?“, reče najglasnija među njima, oniža gospođa dobra apetita.…
piše: Marija Juračić
U posljednje mi se vrijeme mislima vrti staro narodno upozorenje: „Nemoj s vragom tikve saditi jer će ti se o glavu razbiti.“ Ono se očito odnosi na loš izbor poslovnog partnera, loš izbor nekoga ili nečega što će imati loše posljedice na duži period života osobe koja je krivo izabrala.
U izbornoj smo godini i valja mudro odlučiti kome dati svoj glas. Ove godine sam neodlučna. Ne znam hoću li prepoznati tko je u cijeloj priči vrag, a tko vražićak.? I hoću li na kraju ispasti tikva?…
piše: Bosiljka Schedlich
Početkom 1973. uprava Telefunkena je odlučila da će u svibnju zatvoriti dom za žene u Wielandovoj ulici, koji sam vodila i u kojem sam stanovala. Ponudili su mi da vodim dom s 250 žena i muškaraca. Odbila sam jer uz takav posao, studij ne bi bio moguć.
To se poklopilo i s Bertovom željom da s prijateljima iznajmimo zajednički stan i da stanujemo u Wohngemeinschaft, što je tada među studentima bilo moderno.…
Zapis iz izolacije
piše: Marica Žanetić Malenica
„Da znaš, tražit ću dozvolu od Stožera da smijem poljubiti jednu ženu od pera“, prijetiš mi i sada kao i svaki put kad nazoveš, a znaš da ne smijemo izlaziti, još manje se doticati, a kamoli ljubiti.
Sa smiješkom na licu odlažem mobitel na stol i šetam se po stanu kao ptica u zlatnom kavezu. Sve imam, a opet kao da ništa nemam dok više od mjesec dana živim ovaj privid od života. Kćeri su daleko, unučad isto tako, mirim se s tim da ih ne mogu vidjeti.…
piše: Julijana Matanović
Ujutro stanem na balkon i gledam prema gradu. „Tako bih voljela živjeti u građanskom stanu“, rekla sam jednom Pavlu.
I priznala mu da se u šetnjama kroz Donji i Gornji grad, posebice u predvečerja kad se pale svjetla u stanovima, zaustavljam ispred zgrada. I nakratko useljavam u te prostrane salone, kuhinje, pa čak i u male djevojačke sobe. Unosim u njih svoje kredence, naslijeđene slike i tisuće knjiga. Slažem biblioteku, ne znam koliko minuta prolazi u toj …
Iz naše arhive/objavljeno 22. kolovoza 2010./
piše: Emil Cipar
Miris bazginog cvijeta, sigurno je najstariji miris kojega pamtim. U mojem djetinjstvu bio je zimi stalni gost. Čaj od bazge pio se redovno, a najčešće iz zdravstvenih razloga.
Bilo je to u Bosni krajem 40-tih, početkom 50-tih godina. Riječ doktor, bila je gotovo nepoznata. Doktoru se nije išlo, a nije se ni moglo, jer nije bilo puteva, nije bilo novaca, nije bilo povjerenja……