tekst: Jadran Šantić Šangarelo
Evala štioci dragi evo me jopet sa nikin mojin novitadama. Znan da mnogi od vas neznadu koji su to gušti odit na more zimi u lov na pravu ribu.
Je odma če se nač grinteše koji če me napast kako more bit lipo kad je ladno puno vlage u ariju a bome i zna učinit i loše vrime. Zna se i more dignit i ako nimaš dobar brod odnija vrag šalu. Je sve to stoji ma danas čovik jema svako malo prognozu. More pratit sve ča oni strukovnjaci o vrimena balidu po radiju i televiziji i uvik zna ča ga čeka pa ni mona da gre na more užežin nevere.…
Sjedimo Anđelka i ja, za stolićem postavljenim na ulazu u osnovnu školu u mjestu kraj Trogira i potpisujemo se u bilježnice, blokiće, listove, komadiće nevješto iskidana papira… Okružene smo učenicima od prvog do četvrtog razreda kojima smo sat prije čitale svoje pjesme za djecu.
Na ovoj fotografiji je snimljena muška osoba, Josip Klecin, Pantin (1926-1997), poznat po profesiji mesara i kobasičara u Sonti. Josip je bio kršan i radišan muškarac. Nijedan posao mu se nije oto. Pored mesarskog zanata, bavio se poljodjelstvom. Imao je konje, odgajao je stoku i živinu zajedno sa svojom suprugom.
Nenadano, kako je došla, tako je i otišla. Jedni prijatelji su je doveli, a drugi su je odveli.