događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Prolazeći putem što vijuga između isklasalih njiva ječma i pšenice, nisam mogla a ne primjetiti mnoštvo crvenih cvjetova što nježno povijaju svoje glavice na proljetnom povjetarcu
Toga časa padoše mi na pamet stihovi Mihovila Pavleka Miškine:
Opet su jutros procvali
U žitu makovi sneni,
Sve su nam njive ovili
Cvjetovi njihovi crveni.…
tekst: Marija Juračić
Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom.
Radi se o mom unuku, muškom djetetu osnovnoškolskog uzrasta. Kada moja kći i moj zet pričaju o njemu, mislite da se radi o dva različita djeteta.…
tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Nekada… bolje da ne kažem kada, a bila sam dijete, kad bih vidjela rodu kako prelijeće ispod slavonskog neba, pitala bih majku:
„Što ova roda radi u našem selu?“
„Nosi djecu! Danas će nekome donijeti brata ili sestricu,“ odgovorila bi majka.
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Hadžiefendićeva divizija nije uspjela potisnuti četnike iz Podrinja, pa je uskoro u Sarajevu Jure Francetic formirao dobrovoljačku Ustašku vojnicu. Budući da se osim crnog nije mogao nabaviti drugi materijal, oni su dobili crne odore – zbog čega su prozvani Crnom legijom. Ta je legija u munjevitom naletu oslobodila Podrinje od četnika, zbog čega su postali vrlo popularni.
Jedne smo subote krenuli na izlet u Zvornik. Ne znam tko je to organizirao. U autobusu kojim sam ja putovao bili su samo…
Ova priča je ušla u trideset odabranih koje sudjeluju u krajnjem ishodu natječaja LJUDI S OLOVKAMA Magazina LOLA Banja Luka
piše: Ruža Silađev
Moj otac je već prvih godina braka dobio tuberkulozu i nije bio sposoban za teške poslove. Sećanja mi sežu u pedesete godine prošloga veka i duga leta provedena sa njim i sa sestrom Anom četiri godine mlađom od mene.
Tek smo se uselili u novu kuću nabijenu od zemlje. Samo na jednoj sobi smo imali pravi, novi prozor i vrata. U drugoj sobi su stajala dva trougla izrezana u zidu. Na njima su bila zazidana stakla imitirajući prozore. Na vajatu je tata sam napravio vrata od nekih grbavih komada drveta.Mame nije bilo kod kuće skoro nikada. Od ranog proleća, odmah posle Uskrsa, pa sve do kasne jeseni organizovano je odlazila na poljoprivredne radove u druga mesta na konak. Kući je dolazila povremeno. Možda dva do tri puta mesečno.…
piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
O majci sam govorio vrlo malo, ali ne zato što se nema što reći, nego zato što je ona bila toliko samozatajna da se u našim životima ničim nije isticala, pa se u današnjem poimanju dobre ili loše majke teško može govoriti.
U sjećanju na nju ne mogu govoriti ni o kakvom obliku nježnosti, niti zanamarivanju. Ona je jednostavno bila tu. Bila je ostatak starog konzervativnog patrijarhalnog društva i kao takva spremno je obavljala dužnosti supruge i majke.…
tekst i foto: Marija Kukić
Pogled kroz prozor nekada otkriva, a nekada skriva mnogo toga. Baš takav pogled je i kroz moj prozor. Tamo nekakve zgrade, stupovi, stubišta, pušnica… i što sve ne, skrivali su pogled prema jednom predivnom stablu.
A kad sam ga ugledala, oh, ostala sam zadivljena i ugodno iznenađena! Toliko plodova nikad nisam vidjela. Iako je to stablo trešnje već odavno postalo punoljetno, nikada do sada nije toliko rodilo. Jednostavno sam osjetila potrebu…
tekst: Ruža Silađev
U kasno proljetno popodne pala je Kišica Rosica u vrt Beskrajno Zeleno.
– Baš mi je lijepo! Sasvim sam se osvježila! – rekla je trešnja u cvatu svojim susjedima u vrtu. Latice s njenih cvjetova veselo su zaplovile zrakom u znak potpore. Lišće je zašuštalo s istim ciljem.
– I meni je sasvim ugodno. – protresao je orah svojim snažnim…
Dijana Jelčić-Starčević
Zaustavih misli da se ne utopim u strahovima. Otvorih knjigu snova i iz nje mi se nasmiješi
vila ljubavi, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh
Neka ljubav pleše u mojem glasu,
neka se odmara u tvojoj tišini,
neka kroz moje srce stiže
do svih tvojih trenutaka.…
piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Brat i ja smo željeli što prije vidjeti Nijemce, pa smo sišli s kola i preko kolosjeka prešli na glavnu cestu, na kojoj smo zatekli puno svijeta. Upravo tada je u smijeru centra naišao jedan odred nemačkih vojnika. Ljudi su im prilazili i pokušali nešto govoriti. Neki su ih tapšali po leđima i ramenima, na što je časnik koji je išao sa strane zaustavio postrojbu. …