Iz naše arhive/ objavljeno 22.06.2015
Ovo je priča o majci jednog našeg mladog, poginulog logoraša. Često se sjetim, pa zapitana kako živjeti život bez iskonskoga sunca, a umrijeti se ne može bez božje volje, napisah ove redove.
piše: Dragica Šimić
Govorila je da ga noću sanja, ali nikad mu ne vidi lice. I doziva ga imenom, ali on se ne okreće, ili je ne čuje, ili je krenuo nekim svojim putem, samo njemu znanim.
Uspije prepoznati njegovu visoku, mladićku siluetu, osjeti njegovu prisutnost, ali brzo odlazi baš kad pruži ruku da mu podraga kosu. Već je blizu njegovih crnih uvojaka, on se brzo udaljava ranjavajući njenu dušu toliko da se odmah budi iz sna i grca u suzama sve dok se jutro lijeno…
Bugojno/ Na području Ravnog Rostova u okolici Bugojna, nastavljena je ekshumacija, nakon što su nedavno, prilikom građevinskih radova, otkriveni ljudski posmrtni ostaci.
Vepric/ 25.7.2020./ vjerujem kako je svatko od nas doživio kako trenutke posebne sreće tako i trenutke dubokog očaja. Svačiji život je spleten od radosti i tuge, zdravlja i bolesti, sreće i nesreće…
Gradska knjižnica Samobor objavila je 25 najboljih priča koje su odabrane za zbornik u konkurenciji njih 297 pristiglih.