događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Viktorija Banić
Vedar, sunčan i oštar dan. Jedan od onih kada trne svaki milimetar otkrivene kože od hladnoće koja draži život. Upravo u jednom takvom danu ugurao se praznik sjećanja na život…
Gužve, redovi, kolone. Štandovi s cvijećem, svježim, platnenim, pojedinačnim komadima ili megalomanskim aranžmanima čiju veličinu i raskoš određuje platni razred onoga tko će ga ponijeti pod rukom.…
HRSKAVA PRIČA
piše: Viktorija Banić
Crni, bijeli, pa i polubijeli, okrugli i duguljasti, samo svježi ili i vrući, pa onaj „od jučer“, s raznim sjemenkama, inačice od krumpira i čega sve ne – kruh naš svagdašnji.
U današnjem svijetu i načinu života čak pomalo i prestaje biti „svagdašnji“, neka nova pravila u ishrani …
Kad bolje razmislim, toliko sjećanja je povezano s kruhom ……
piše: Viktorija Banić
Subotnje prijepodne. Pod tramvaja išaran kapima prve prave jesenske kiše pobjegle sa sklopljenih kišobrana. One veće i teže kapi nalaze svoj put do lokvica od mokrih cipela i u njima presijecaju zarobljenu i zaboravljenu prašinu proteklog ljeta.
Umirujuće ritmično ljuljanje i zastajkivanje između dva stajanja. Zrak zasićen i gust, mokar. Ispunjen zvukovima mobitela, prometa i ponekim riječima istrgnutim iz konteksta više ili manje smislenog razgovora nepoznatih suputnika.…
Piše: Viktorija Banić
Na srednjovjekovnom sajmu na trgu, ugledah kraljicu sajma, barem meni – praćku! Da, baš onu drveni „Y“ sa komadom debele gume koja u starim filmovima uvijek visi djeci iz zadnjeg džepa. Ne sjećam se kad sam zadnji put ili u filmu istu napravu vidjela.
Prodaje se, hrpa ih, s natpisom „praćke“, moram biti iskrena pa reći da ispred njih nema gužve. Nije to ljudima opsjednuti štand sa lukovima i strijelama, zahvaljujući filmu „Igre gladi“ i još boljem mu nastavku, a i ono – luk i strijela, Robin Hood, Indijanci… Pa tko ti je poznat nosio praćke?…
Piše: Viktorija Banić
Sunce žari visoko na nebu, cvrčci mole za predah. Domaći se zavukli duboko u hlad, pušu, mašu i uzdišu kako baš nikad nije bilo ovako vruće. Ljeto. Prilika za susrete, druženje i posjete. Prilika da se ode, kao u utočište, u malena mjesta i krajeve koje smo davno napustili.
Čovjek se ovdje opet osjeti potpun i zadovoljan, a dan postane beskrajno dug. Poznanici me zovu po imenu, pozdravljaju, pričaju o svemu i svačemu, a ja se nakon rastanka s njima često još dugo pitam tko je to zapravo bio i iz koje „priče“ ga uopće znam.…
piše: Viktorija Banić
On voli. Ili barem misli tako. Situacija komplicirana. Uglavnom je takva.
Ona? Hm … Recimo, jako puno traži, uvjetuje, a ništa ne pruža. On bi trebao riskirati sve. U slučaju neuspjeha, nema povratka na staro.
Ona? Ne garantira ništa…, zapravo mi se čini da ga doživljava kao most do nekog svog odredišta. Prolaznu fazu.…
piše: Viktorija Banić
Moja poznanica, liječnica, bori se s karcinomom od prošle godine. Otkrila ga je slučajno. Sama sebi. Naslutila, kao i veliki broj žena, bez obzira na struku.
Neće ovo biti priča o nužnoj prevenciji, kontrolama, koje su nesporno potrebne. Ovo je priča o ženi, točnije „Ženi“, jer ona to jest.
Nakon duge noći razmišljanja „što ako“ i slutnje u koju je bila …
piše: Viktorija Banić
Želim ispričati legendu o orlu, ponosnoj ptici koja živi skoro koliko i čovjek. Kažu oko 70 godina! Oko četrdesete njegove preduge i elastične kandže, više ne mogu hvatati plijen. Dug i oštar kljun postane previše savijen, a stara i teška krila, zbog zbijenih pera, zapinju mu za grudi. Letenje postaje bolno i mukotrpno, gotovo nemoguće.
Preostaju mu dvije mogućnosti – prva, umrijeti, jer vremenom postane potpuno nesposoban na taj način dalje preživljavati, pa…
tekst: Viktorija Banić
I Bog stvori Evu. Od Adamova rebra. Kost od njegove kosti, meso od njegova mesa da je voli i da bude voljen. I da tu ljubav prenosi dalje.
„ I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
I doda Bog: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj…
piše: Viktorija Banić
Dan oblačan, neproziran. Gust. Vrijeme za povratak. Čekam nestrpljivo da vozač uzme prtljagu. Stanica kao stanica, nije se puno toga promijenilo. Dapače, kao da je vrijeme stalo, stvarajući vakum misli i pokreta, sjećanja …
Do svijesti mi dopiru glasovi – vozač i putnica. Ista, jedina ispred mene, još uvijek raspravljaju. Djevojka se crveni, na rubu plača, moli, objašnjava. On neumoljiv. Konačno pohvatam konce razgovora. Njoj nedostaje par kuna ili pola eura, koliko li, da…