POLA TELEFONSKOG RAZGOVORA

piše: Marija Juračić

Neovlašteno snimanje je u Lijepoj Našoj vrlo rastezljiv pojam. Jednom nam je važan sadržaj snimljenog materijala, a drugi je put važno tko snima. Jednom se zgražavamo nad snimljenim sadržajem, drugi put urlamo kako snimatelja treba  zatvoriti i na neko vrijeme baciti ključ.

Naš Kazneni zakon lijepo definira ovu problematiku i nema u njemu ničega dvojbenog, ako je društvo toliko demokratski …

više

DA SE NIKAD NE PONOVI

 Iz naše arhive/ obavljeno 27.01.2015.

Za prisjećanje nikada nije kasno

autorica: Marija Kukić
“Arbeit macht frei”. Ovo je svima dobro poznati natpis koji se nalazi u najzloglasnijem koncentracionom logoru Auschwitzu u Poljskoj.

Ovaj „pozdrav“ dočekivao je sve one nevine i nedužne koje je sudbina dovela na to mjesto za vrijeme 2. svjetskog rata.

Davne 1986. godine moja obitelj u ja išli smo u uzvratni posjet prijateljima u Poljsku, u gradove Sosnowiec i Katowice.…

više

VIJEST S KAVKAZA

Iz knjige “Sonta u sjećanjima šokačkim”

piše: Ruža Silađev

Pismo Mate Zlatar Imrinoga, pisano u Kološvaru, u Mađarskoj, 21.V. 1944. g. naslovljeno na: Zlatar Antal, Rakoci utca 100 szond, Szond, B.B. Magye, koncem svibnja iste godine stiglo je na pravu adresu u Sonti u današnju ulicu Vojvođanska 100. Ocu Antunu, majci Evi, tek devet mjeseci vjenčanoj supruzi Evi, sestri Kati i Pavki je donijelo neizmjernu radost.

Mata je rođen 1922. u Sonti gdje je odrastao i pošao u vojsku. Kada je Mađarska okupirala Vojvodinu postojeća vojska SHS je pala u zarobljeništvo tadašnje Mađarske. Od odlaska, proljetnih, mračnih noći 1943., kada su stotine Sonćana odvedeni u zarobljeništvo, njegovi najbliži nisu uopće znali gdje je, da li je živ i kada će doći.…

više

IZMEĐU TJESKOBE I RADOSTI

piše: Marica Žanetić Malenica

U ponoć sam joj nazdravila čašom pjenušca i poželjela dobrodošlicu. Zanimljiva numerološki, zaobljena i simetrična, trebala je zaokružiti drugo desetljeće još uvijek mladog stoljeća i dovesti nas do praga trećega. Obećavajuće i uzbudljivo.

Taj zanos nije potrajao. Vrlo brzo je skinula masku i pokazala nam svoje pravo lice. Masku je stavila na naša lica i učinila nas bezličnima.

Tješili su nas, oni za koje smo mislili da znaju više, kako će topliji dani …

više

TRI PRAŠČIĆA  KUĆE  GRADILA

piše: Marija Juračić

Svi znate priču o tri praščića i zločestom vuku kojeg je mogla zaustaviti samo solidna gradnja kuće. Ona gradnja koja ima svoja čvrsta pravila, kojih se struka, čak i na ovim područjima, pridržava najmanje u sto zadnjih godina.

Ova tri praščića o kojima pričam, nisu potomci onih praščića iz basne koja porijeklo vuče iz vremena prije 18. stoljeća. Ovi praščići nisu čak međusobno u rodu.…

više

DEVEDESET I TRI GODINE SU MU TEK

prilog: Sonja Breljak i Filip Ćorlukić

Naš višegodišnji, cijenjeni, dragi i najstariji suradnik je Filip Ćorlukić iz Pule. Naš “dida Filip”, kako ga od milja zovemo, danas je napunio devedeset i tri (da, da, pune 93 godine!). Nekad su elektronske poruke “letjele” i više puta dnevno k Filipu u Pulu i natrag nama u Berlin, u svijet. Posljedice nedavnih moždanih udara taj su brzi ritam razmjene zanimljivih sjećanja i inteligentnih razmišljanja i zapažanja, nešto smanjile ali ne i zaustavile. Filip se bori sa svakom rečenicom, ali se ne predaje.

Evo što nam je napisao i poslao jutros. Tekst sam oslobodila tek manjih slovnih grešaka, što pokazuje kako naš dida Filip i s pune 93 godine, jasno i duhovito razmišlja.…

više

PRAVO NA KAFIĆ

piše: Marija Juračić

Vratio mi se prijatelj, pomorac, iz jedne daleke zemlje pa me veselo obavještava da je i on negativac. Razmišljam neko vrijeme o negativcima u našoj dalekoj i bliskoj  prošlosti, ali brzo napuštam te jalove misli. Ionako je sve izvrnuto pa je čovjek sretan kada ga okružuju sami negativci.

No. čini mi se nekako nelogičnim da nam politički pozitivci nameću neke čudne protu-pandemijske mjere pa  neki ekipni sport dozvoljavaju, ali moj unuk ne može sam samcat  s  malom klupskom jedrilicom na more. …

više

BETLEM

Iz knjige “Divani iz Sonte

piše: Ruža Siladjev

Snašo, triba Betlem?

Stanu dica uveče isprid pendžera na s’kaku, pa viču i pitu. Malim zvoncim zvonu i udaru štapovima o zemlju. Pendžeri brez firangi, a iz nutri se vidi nika svitlost sa napolja. ‘ni iznutri se preznu.

– O, pa, da, Sveta Kata je prošla! Mora bit da je Sveti Andrija tu. Dica nosu Betlem.

više