VRATA (I TVOJE) DUŠE

Sve će već nekako biti. Kako mora. Pa uvijek bude. Samo je čovjeka teško natjerati da stane.

piše: Viktorija Banić
S neba se spustila gusta, uporna vrućina kakva zna biti samo u rano srpanjsko poslijepodne. Pritisnula tjeme i sjela na ramena. Pogled uprt u razjareno sunce potvrđuje da je od svoje jarosti još jednom prestalo biti žuto. Sjalo je okruglo i gotovo bijelo. Bijelo kao raširene blještave starinske plahte u svom vječnom opiranju buri, krute i mirisne nakon još jednog pranja.

I baš u jednom takvom danu stajala sam na prometnom križanju ruku punih kupljenih namirnica iz obližnje trgovine. Nestrpljivo …

više

Piše: Viktorija Banić

Često se dogodi da sretnem neku osobu i nakon toga danima razmišljam o njoj. Pa i pišem. Uglavnom su to stariji ljudi, sami, pogubljeni u tranziciji i raspadu svega što je sačinjavalo njihov mini-svijet. Zastali negdje, u izgledu i pričama, u sretnijim vremenima. Nekad su to tek osobenjaci, amateri-umjetnici, ponajviše života, točnije preživljavanja. Rijetki su, ili barem rjeđi među njima, mladi ljudi.…

više

piše: Viktorija Banić
Dan 23. svibnja je Međunarodni dan kornjača. Dobro, i? Svaka priča mora nekako početi. Tako i ova…

Bolest uvijek donosi veća ili manja ograničenja. Kad imaš u obitelji osobu oboljelu od astme to je, u našem slučaju, značilo – nema perja u kući, agrumi strogo kontrolirano, prašina najmrskiji neprijatelj, jednako kao i životinjska dlaka. E, prevedeno dječjim jezikom to znači: kućni ljubimci – stop! Barem oni „normalni“, tj. pernati ili dlakavi……

više

piše: Viktorija Banić
Prolaze države i vlade, pobjegoše im stoljeća. Baš kao i zaprijećeni rokovi za sve najavljene kataklizme, krajeve svijeta, milenijski bug, pa i „najvažnije“ pitanje – od kada se točno računa početak 21. stoljeća, postade potpuno nebitno. Stalno je samo jedno – ljudi odlaze…

Odlazili su nekada davno sa „šip-kartom“, jedinom košuljom ili jaknom u selu, darovanom onome koji odlazi i trunom uspomena zamotanim u zavežljaj, kofera je rijetko bilo……

više

piše: Viktorija Banić
Strah. Iskonska i pokretačka snaga. Aktivator samoodržanja, poticaj…

Djeca su zahvaljujući bujnoj mašti i nepotpunim iskustvima prepuna strahova i bojazni, manjih i većih, onih ozbiljnijih, ali i onih zbog kojih, ponekad, jedva suspregnemo osmijeh.

Prvi strah kojeg se sjećam je onaj od mraka – niti danas ga baš ne volim, pa strah od visine, mračnih i bučnih ljudi, dok me …

više

Piše: Viktorija Banić

Početak svakog radnog dana provedem „uživajući“ u komforu i pouzdanosti javnog prijevoza. Čudesna je to privilegija koje se nikad ne bih odrekla. Ni za što na svijetu!

U rano jutro izjurim iz stana izguravši najprije polupočešljane i najčešće već ozbiljno posvađane juniore. I prije nego što utonem u rijeku ZET-ovih podanika, još u trenutku okretanja ključa u ulaznim vratima i cjelodnevnog napuštanja svog udobnog mikrokozmosa, marljivo stavljam vanjski svijet na opciju „bez zvuka“.…

više

PSSST!!! TIŠINA!

Piše: Viktorija Banić

Par tvrdih korica, brdo papira između i nebrojena slova – knjiga! Čudo veće i trajnije nego što bi čovjek pomislio. Ne pričam ni o svitcima pergamenta, ni rižinu papiru, pogotovo ne o e-knjigama. Pričam o onim pravim velikim i malim, debelim i tankim, novim i starim, smiješnim i tužnim… O onima koje smo, nekada puno više, darovali, kupovali, posuđivali, podupirali njima namještaj, u ratu ložili, sada valjda opet cijenili…

Što je za tjelesno zdravlje ljekarna, za psihičko – knjižnica. Carstvo. Otkriveno, od malih nogu. Istraživano, posebno za vrijeme ljetnih praznika. Ma kakav Indiana Jones u svoje doba, kakvi dijamanti! …

više

piše: Viktorija Banić
Čekala sam na tramvajskoj stanici i proučavala oko sebe sve što se može proučavati, ne bi li natjerala vrijeme u neku višu brzinu. Pogled dolje – cipele, papirići, spuštene torbe i vrećice. Pogled gore – reklame, fasade, ptice, grane…

Na pola puta, između stopala i oblaka, uđe čovjek u moje vidno polje. Malo je reći uđe….

Osamdeset godina je, sigurno, nanizao na zemlji. Visok i tanak,…

više

Piše: Viktorija Banić

Nakon, čini se, više tjedana magle, konačno je provirilo sunce. S druge strane, kraj prosinca i temperatura od 15 stupnjeva baš i nisu neka kombinacija, osim za glavobolju… Broj izbjeglica prelazi milijun, ili milijune? Izgleda da je već odavno ionako postalo svejedno. Sedmero djece i danas stradalo u krilu Egejskog mora pokušavajući s obitelji, recimo, promijeniti život nabolje.

A mi? Već i zaboravili da smo birali na izborima. Konzultacije i pregovaranja davno nadmašila razumnu brojku. I da, dokazano po tko zna koji put, da nikad nije gotovo dok nije definitivno gotovo – konačno dobismo mandatara. Čovjek sa respektabilnim referencama, kažu oni čije bi mišljenje moglo biti mjerodavno. Naši prvi komentari? O tome kako loše govori hrvatski?! Pa bi li radije vrsnog gospodarstvenika koji uči jezik ili vrsnog jezikoslovca koji se uči gospodarstvu za premijera države?…

više

piše: Viktorija Banić
Sve prave priče obično počinju s „nekada davno…“, tako ću i ja.

Nekada davno jedan od značajnih i rijetkih električnih uređaja u kući bio je radio prijemnik. Da, znam, misliš – kome je još interesantan obični radio? Ma to ti je bio najposebniji radio na svijetu.

Velika četvrtasta kutija, koja je zauzimala čitavu policu nečega, sa puno velikih, četvrtastih, debelih tipki s prednje strane i dva…

više