događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Filip Ćorlukić ....Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
E, tu opet prestaje jedna faza moga životnog puta i započinje druga. Satnija je ostala u Visokom, a ja sam se vratio na selo. Uopće se ne mogu domisliti zašto sam išao u Visoko, niti zbog čega su me vratli nazad. Zbog veće blizine škole, boravio sam kod ujaka u selu Tetimi i sjećam se da sam već nakon blagdana redovno odlazio u školu.
piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Bio je to vrlo zanimljiv period moga života. Vojnik Nikić, koji je bio specijalist za snabdijevanje njemačkim oružjem i opremom, darovao mi je prekrasan kromirani samokres Walter 7.65 mm s ugraviraninom ornamentikom i sedefnim koricama, koji je “pokupio” od njemačkog pukovnika u dobojskom skloništu za vrijeme zračne uzbune, a kasnije mi je dao i neku njemačku časničku odoru, sa skinutim časničkim oznakama.
Svaki sam radni dan biciklom i s oružjem odlazio u derventsku…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Stričeva i Kaicina obitelj primili su me otvorena srca. Oni su dijelili malu zajedničku kuću, a ja sam spavao u udžeri u kojoj su pokojni Ilija i Kaica spavali dok su bili mladenci. Naša stara djedovska kuća već je davno bila srušena, a udžeru je Ilija prenio sebi.
Želeći što prije nastaviti školovanje, već sutradan sam otišao u sedam kilometara udaljenu Derventu. Videći moju svjedožbu petog razreda iz Tuzle, direktor gimnazije mi je bez ikakvih problema omogućio nastavak pohađanja nastave šestog razreda. Svaki sam dan u crnoj tenkističkoj odori pješice dolazio iz Vrhova. Red vožnje vlakova mi nije odgovarao, a niti drugog odijela nisam imao.
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Postao sam svjestan da mi bojna više nije zaštita i da tu više ne smijem ostati, pa sam se sjetio poslovice: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Kljuseta nisam imao – bio sam sam.
Cilj mi je bio doći u Derventu i nastaviti pohađati nastavu. Tu sam još prespavao, a ujutro sam sam sreo dva brata Štrukelja. Oni su nešto stariji od mene, nisu bili u Hasićevoj bojni i ne znam kad su došli, a čim sam ih ugledao u glavi mi se rodio plan odlaska iz Bijele. Potražio sam Ivicu Katavića, bivšeg susjeda, koji je prije…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Sutra ujutro Marjan je stigao nešto prije osam. Zanimljivo je da se uopće ne sjećam opraštanja s mojima. Ipak je to put u potpunu neizvjesnost i moralo je biti dojmljivo, ali se ničega ne sjećam.
Sjećam se tek jednog događaja od prilike pola sata kasnije. Marjan i ja smo išli putem laganom uzbrdicom, a pored nas su išli pojedini vojnici bez ikakvog vojničkog reda. Nije ih bilo mnogo. Ja sam na sebi imao tenkovsku crnu odoru, koju mi je dala majka moga u borbi poginulog krizmenog kuma. Preko toga sam imao tatin…
Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Negdje u proljeće Marija se zaručila s Josipom Keržanom, koji je u vrijeme studija igrao u HAŠK-u ili Građanskom. No on je sada bio ustaški poručnik i često je bio izvan Tuzle, pa se ona češće viđala s domoranskim topničkim poručnikom Stjepanom Novoselićem. Bio je to zgodan visok mladić, ali meni nije bilo drago što ona s njime šeta kad nema Joze. Jednom sam je čak potjerao s plesa u dvorani hotela Bristol.…
Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kao što sam već napisao, nakon odlaska partizana školska je nastava održavana pod vrlo otežanim uvjetima. Jedan mi je događaj iz te kasne jeseni 1943. posebno ostao u sjećanju. Kada su se partizani povukli pred dolaskom snažnih njemačkih vojnih snaga, s njima je otišlo oko pet tisuća Tuzlaka.
Dobro sjećam kad su se u postrojbama i pjevajući povlačili prema Majevici i prolazili pored naše kuće. Bili su dobro odjeveni u zimsku odjeću i obuću. No nakon samo mjesec dana već ih se vratilo oko…
piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige: Moja sjećanja na minulo stoljeće
Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosili snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kad su te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbijih ojačanih partizana i sovjetskih snaga koje su se sve više približavale.
Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona u Tuzlu se došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Ceremonijal skidanja hrvatske i postavljanje njemačke …
piše: Filip Čorlukić …Iz knjige: “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Medjutim, idila je kratko potrajala. Jedne noći, oko 22 sata probudila me snažna topovska, strojnička i puščana paljba. Skočio sam iz kreveta i otvorio prozor. Iz smijera Ilinčice jasno su se čuli uobičajeni ratni pokliči partizana: Naprijed drugoviii… Nagari Jovaneee… (Kao da su to bili samo “Jovani”. Nitko ne potiče na jurišanje ni “Ivane”, ni “Muje” premda i je i takvih mnogo bilo u partizanima) Ubijte ustašeee... (U Tuzli uopće nije bilo ustaških postrojbi) U žaru borbe domobrani su im odvikivali: “Hoćete li soliii…, dođite ušljivci da vas okupamo u slanom bazenuuu…”…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na blagdan Sveta Tri Kralja
Bila je tradicija da uoči blagdana Sveta tri kralja dječaci obilaze katoličke kuće, noseći malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon čega od domaćina dobivaju mesa, kolača, a često i novca.
To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od župnika.…