piše: Kitana Žižić
Kad sam odrasla dovoljno da se smijem nadati ljubavi, nisam mnogo razmišljala o njoj. Zaljubljive prirode očaravalo me to lebdjenje naraslim krilima. I moja prijateljica je bila sklona zgodnim mladićima, pa ipak smo obje pripadale generaciji, koja je Hvaranima predstavljala vrlo veliku zagonetku.
Svi smo se u razredu voljeli, i cure i dječaci, ali smo prvenstveno bili dobri drugovi. Izvodili smo svakakve manguparije poput sve ostale djece, gajili međusobne simpatije, ponekad na toliko intenzivan način da je slomljena…